(via neostvarena-zelja)

(via neostvarena-zelja)

(via neostvarena-zelja)

(via neostvarena-zelja)

Slomljeni snovi jedne djevojčice.

Ponovo me prati. U istoj sam mračnoj ulici kao i svake noći. Trčim ali kao da sve oko mene stoji, a samo on prilazi, sve bliže. Okrećem se i vidim mu oči, tamne i neobjašnjive, nepoznate i demonske. Čeljust mu je napola otvorena i otud izlaze riječi kojih se užasavam. Vrištim ali glasa nemam i baš kad se okrećem naprijed da bih potrčala brže, osjećam njegove ruke na ramenima. I budim se. Vrištim i plačem, želim da ode. Na rukama ugledam svježe ožiljke i shvatim da sam se povrjeđivala u tom košmaru, opet. Nema potrebe da palim lampu, predugo sam u tami, oči su mi priviknute na konstantni mrak. Mrak oko mene, još veće tmina u meni. Grlim se, jer drugi par ruku nemam, nemam drugo rame na koje ću da se naslonim, osim ovog mog, malenog i umornog, natopljenog suzama. Dugo već ne osjećam strah. Osjećam bijes i mržnju. Osjećam želju za osvetom i zbog svih drugih, malenih djevojčica. Bespomoćnih u svijetu “muškarčina”, monstruma koji uništavaju ružičaste snove malenih princeza, o njihovim pričevima. U tom ludilu počinjem da jecam. Jer shvatam da za mene više sreće nema. Ukradena mi je, otrgnuta od mene. Činjenica da nisam jedina ne ublažava bol. Čini ga još većim. Snovi o životu su samo pusti snovi. Sve što sada imam je bivanje u sjenci života. S nadom. Da će ipak doći noć bez Sna. Da će mi ipak osvanuti jutro na nečijem čvrstom ramenu. Da ću pronaći svoju Luku Spasa.